Prije skoro 100 godina najtezu utrku na svijetu dobio je jedan crveni, italijanski auto. Pobjeda je bila toliko vazna da od tada svi talijanski proizvodjaci svoje trkace aute farbaju crvenom bojom.

U pocetku je boja izabrana iskljucivo iz sigurnosnih razloga, ali je danas nezamjenjivi simbol Ferrarija. Ali kako je sve pocelo ? Prica pocinje u proljece 1907. godine. Prvi svjetski grand prix je upravo zavrsio na cestama Le Mansa, a automobilu je pripisivana svijetla i buducnost bez granica. Pariske novine "Le Martin" su toliko bile odusevljene mogusnostima ove masine da su dan kasnije napisali:	Ferrari - Sve se mijenja, ali boja ne
"Ostalo nam je jos da dokazemo da dok covjek ima svoj automobil moze postici bas sve. Postoji li neko, ko bi jos ovog ljeta vozio od Pekinga do Pariza? " Prijavilo se 40 sofera avanturista, a na kraju je njih 11, u pet auta, krenulo na najduzu i najopasniju utrku do danas. Sama pomisao na 16 000 kilometara puta izgledala je poprilicno opasno. Zbog monsuskih kisa utrka se morala izvesti u junu i julu iste godine.	Borghese i Itala na cilju u Parizu
Usput su se izmedju ostalog morali savladati kineski planinski masivi, kineski zid, Gobi pustinja, sibirske stepe, preploviti Bajkalsko jezero i preko baltickih zemalja napokon doci do Evrope gdje su cekali kilometri Poljske, Njemacke, Holandije, Belgije i napokon cilja Francuske. Cijena utrke je bila vrtoglavo visoka pa se tada, po prvi put u istoriji automobilizma, pojavljuju sponzori. I tada bas kao i dan danas sponzori su bili Shell, Pirelli i Vuitton.	Usput je bilo i blata do koljena
Veliki favorit bio je 36-godisnji princ i oficir Scipione Borghese koji je bio za volanom 7-litarske Itale iz Torina. Itala je bila sastavljena na sasiji kamiona i imala je samo zadnje kocnice, a mijenjac je citavo vrijeme bio potopljen u posudu sa uljem. Bio je to motor sa 40 KS i maksimalnom brzinom od 110 km/h te potrosnjom od 33 litra na sto kilometara. Danas je izlozen u torinskom auto muzeju, a restauriran je prije par godina kako bi istu rutu presao jos jednom.	Spyker 1907 u obnovljenom izdanju
Utrka Peking - Pariz nije imala pravila, a bilo je bitno samo to da posada koja prva prodje cilj dobija bocu Mumm sampanjca (obicaj koji je i danas prisutan kod svih Grand Prix utrka) te 5000 franaka u zlatu. Ipak utrka je imala neka nepisana pravila tzv. "gentleman-agreement'". Ako bi neko naisao na probleme moralo se pomoci, a prije polaska rukovalo se u ime Fair Play-a. Pola rute nije imalo ceste pa tako za te dijelove nisu postojale ni karte, ali se od samog pocetka utrka razvila u duel izmedju Borghese-a i Carlsa Godarda (Charles Goddard). Godard je bio siromasni holandski kockar koji je za utrku pozajmio Spyker-a, a sve je poceo bez prebijene pare u dzepu.	Goddard je utrku poceo bez prebijene pare, a zavrsio je na drugom mjestu

Princ Borghese je bio samouvjeren u svoj uspjeh da je napravio 1600 km ekstra puta, a kako bi ucestvovao na gala veceri koja je uprilicena u njegovo i u ime njegovog tima. Dan nakon feste vratio se na predvidjenu rutu.

Itala je pobjedila utrku i pored ogromnog broja neplaniranih "pit stopova", a u jednom momentu je postojao rizik da utrku zavrsi tragicno kada je skoro propala kroz uruseni most. Princ je u Pariz stigao 10. augusta gdje je priredjeno veliko slavlje.

Za pobjedu je ogromnim dijelom bio zasluzan princev mehanicar i sofer Ettore Guizzardi koji je Italu samo "madjionicarskim" trikovima vracao u zivot.

Crveni "bolid" bio je guran i vucen preko bezbroj planinskih prevoja, rijecnih delti, mulj mocvara i pustinjski pijesak, ali je robusni talijan ipak uspio da izdrzi prosjek od preko 100 km/h vozeci Gobi pustinjom.

Princ je utrku zavrsio za 62 dana, 21 dan prije Godarda i dva DeDion auta. Peta posada nikada nije dosla do cilja.

Italija je dobila novog heroja i za razliku od princa Borghesea, koji je odavno zaboravljen, crveni bolid se jos uvijek slavi.